ANEGDOTE IZ PROŠLOSTI 'IGRANJA NA LOPTU' U NAŠIM KRAJEVIMA
> Pokojni Štort Babić i pokojni Rus Rajčić, su često "kod spomenika" komentirali "utaknice".Jednom Rus reče: "Unti, neću reć', neću reć'.... Boga! Ovi naš Razvitak je jopet izgubija!" Na to će Štort: "A nu, bolje bi mu pasalo ime Gubitak, kad već svaku izgubi!"
> Početkom 70-ih, igrala se utakmica između Razvitka (sada Zagore) i Bukovice u Kistanjama. Nije bilo dovoljno igrača, pa su dvojicu; Tomu Matetića i Jerka Borzića, koji inače nisu igrali nogomet, onako "sreda" ukrcali u "Cigin dajc". Dok su se ostali igrači zagrijavali, Jerko je na zidiću pušio cigarete. Zatim je uzeo loptu i sa "penala" dva puta pucao, prvi put pogodio u same rašlje, a drugi put u "prečku". To je sve vidio Marijan (Keka) Sunara, te je rekao onako da ga svi čuju: on je igrao u Hajduka, pa su nam ga posudili. Nije mu smio reći i ime, pošto je igrao na tuđu "registraciju". U početku utakmice su ga čuvala trojica, pa dvojica, a do poluvremena samo jedan. Na kraju su shvatili da je Jerko bezopasan, pa ga nisu više čuvali. Njemu je tada postalo dosadno, ali je kolegijalno izdržao do kraja.
> Na utakmici u Zablaću (1970/71.), za Razvitak su u zapisnik upisana tri vratara: Vinko i Glišo Rajčić i Slavko Šego. Pokojni Martin Sunara je prokomentirao: Šego ne bi doša na red, da je "fronta", a ne utakmica.
> Donja "neveška" branka je dugo bila gnjila. Često bi joj padala prečka, koju su "krpili" daskama. Žuti Babić je na utakmici sa Bukovicom pogodio u prečku koja je raspala. Pošto više nije bilo daske, zavezali su konop - i odigrali utakmicu do kraja.
> Iz Nevesta je bilo najviše vratara: Vinko i Glišo Rajčić, Slavko Šego, Ive Dželalija - Pompidu, Željko Balek i Joso Slugan. Vinko je ostao upamćen, kao ozbiljan vratar, al i kao brat od Gliše. Glišo je jedan od najboljih 'golmana' u povjesti kluba, ali nikad nije povezao tri utakmice za redom. Ivan Slavko Šego je uvijek bio spreman "ako bude tribalo". Odličan parader i dan danas. Zbog jake konkurencije, nikada nije dobio pravu šansu. Ali je zato šansu dobio njegov sin - Goran Šego koji je neko vrijeme branio za Zagoru. Ive Dželalija Pompidu, je branio i nemoguće a zatim bi primio gol i kroz uši i kroz noge. Volio je gostovanja, jer tada bi obično bilo i "mauša". Željko Balek je bija najdruštveniji i nikad mu se nije žurilo kući. Više mu je ležao mali nogomet. Joso Slugan, je više vodio računa, kako mu stoji oprema, frizura, ima li dovoljno gela, nego kako će nešto obraniti.
> Igrali igrači Razvitka(1975/76.) protiv "22 decembra" u Kninu. Nakon utakmice požurili su u zadnji vagon, da što prije mogu započeti omiljeni - mauš. Nisu ni primjetili da je vlak otišao i bez njihova vagona. A oni ne da su se samo smrzli, nego ih je još privela "milicija", jer su kockali.
> Stanko Sunara (Pujak) iz Cere je igrao protiv Dinama. Pokojni Markiša Sunara je tada pričao: "E pravo je surov naš Stanko! Kad on igra protiv Čerčeka, ne ostane jin ni anjci ona kvačica na slovu Č!"
> Dugo se pričalo da su Cerani 1968. osnovali Razvitak ("Veliki" Marko Sunara; u ratu predsjednik NOO Nevest-Cere), pa su i pismu imali; "Razvitak je lipo ime, Cerani se diče s njime". Svi iz Sunara su bili uključeni ili kao igrači ili kao navijači. Ukupno 17 Sunara je igralo u Zagori i Razvitku. To se nije svidjelo jednom fratru u Nevestu, koji je bio malo "oštriji " u kritici, pa je to naljutilo Markišu Sunaru zvanog Mali Marko, koji je smanjio dolaske u crkvu. Da bi fratar izgladio stvar, došao je u Sunare, baš kad je Markiša bija slobodan i kad nije bilo utakmice. Kad ga je vidija ispred kuće, fratar mu je rekao: "Valjen Isus Markiša! Evo doša san ti blagosovit' kuću i da se pomirimo!" Na to će Markiša: "E pravo si ti meni surov! A više bi ja volija da si mi je doša opiturat!"
> Za vrijeme jedne utakmice DOŠK-a i Razvitka u Drnišu otišao Markiša na Pazar u jedne starije dame kupiti 'Galića gumaše' za kopat vinograd. Pa je ovako pitao: "Ej baba, imaš li gumaša zame?" A 'baba' mu odbrusi: "Nisan ja baba! Ja san zate gospoja!". A Markiša će onako otegnuto-podrugljivo (po Mart'novića): "Izvinite goospojo! Nisaan ja znaa! Jerbo take kod nas zovu "drugar'ce!"
> Ive Dželalija Pumpidu, vratar sa najduže staža. Poslije svake fešte je tražio kosti za svoga psa. Volio je one na kojima bi ostalo i malo mesa. Pas mu je godinama izgleda kao "smrt na dopustu". Ive mu nije da da se udeblja, pa se pitamo - kuda su završile tolike kosti, kad se već na pasu ništa nije vidilo.
> Ante Babić, jedini nogometni sudac iz Unešića. Već na trećoj utakmici, završila mu je karijera, slomio je nogu i otišao u- prometnike.
> Stanko Abramac, redoviti posjetitelj utakmica na Borovištu: Kad mu sin Ante igra dobro, naročito kad postigne gol, čulo bi ga se i do Čvrljeva: "Na čemu ga odgojia, te što mu je danas da za ručak!" A kada bi Ante igrao slabije, onda bi Stanko vikao: "Nema od mene ništa! Cili je na Pajčiće! Ti ne igraju nogomet, već su zidari!"
> Iz Visoke je samo Zagoru nastupao Ivica Burilović Bura, legendarni vratar. Najniži rastom, a obranio je najviše - jedanaesteraca.
> Ivica Čular Masić - nakom završetka studija u Zagrebu, neko je vrijeme bio trener i igrač Razvitka. Svako bi jutro jogirao po gaju. Nakon nekoliko dana, čobanice su bile u bunilu: svako jutro trče, a kad stane maše rukama, Na rukama ima tri prutca (adidas trenirka). Ne daj Bože, da nije možda "skrenija" od velike škole. Neko vrijeme su ga se "bojale" više nego - vuka.
> Niko Rašetina je najbrže završio karijeru u Razvitka. Igrao je samo jednu utakmicu, istukao suca i otišao kući.
> Dobar igrač - ali nije volio trčati. Marko Kuze Šego, je jedne noći postao šprinter, i to tako dobar da ga nitko ni "lacon ne bi uvatija". Muž od doktorice Lunić, bi obično oko 3 noću, jogirao do Sluganova vinograda u Nevestu i nazad u Unešić. Jedne noći Lunić je prestigao Kuzu u punom sprintu. Kuze je mislio da "taj tip" trči na vlak, "zec", da je već kasno, pa je i on za njim "opalio" puni šprint. Lunić je mislio da ga Kuze želi uhvatiti, pa je pojačao. Kuze je mislija da Lunić pojačava zato što je kasno. I tako je Kuze u "u petoj" (tj. punom šprintu) dotrčao na želježničku stanicu, pola sata ranije.
> Jerko Čular, odlični igrač Razvitka, volio je praviti "tunele". Slavko Bošnjak Boše, je ostao upamćen po tome što je dobro čuvao "Kitonju sa Strugašice". To je onaj crnoputi koji je sve utakmice igra u "kupaćim" a na pomoćnom igralištu u Planjanima je prodao 2 "tunela" za redom. Boše ga je odmah išao šakom "sašiti" ali ga nije uhvatio, pa se "dovatija" obližnje gomile kamenja, te "zasuja" prema Jerku, koji je već bija na suprotnoj strani igrališta.
> Popularni Stric, Pajica Čular, je na utakmici u Pločama, prije 3 godine, kada je trener - igrač Ivica Dželalija Žbir ušao u igru, bio trener točno 4 minute. Zagora je vodila, a on je cijelo vrime vikao: sudac kraj, sudac kraj - pa mu je sudac na kraju dao žuti karton.
> "Prijemni" za igrat u Razvitka, je bio Seosko nogometno prvenstvo, u kojega bi najbolji prešli. Na jednoj utakmici Nevest je, u poluvremenu gubija od Visoke, za koju je igrao najmlađi Đoni, Rikard. Tada sam, malo po strani, čuo dogovor između Jože Bošnjaka i Luke Đukića, kada bi trebala započeti tuča. Srećom, Nevest je pobjedio, pa je sve bilo mirno.
> Ante Dželalija, poštar, je na jednoj utakmici izvodio jedanaesterac i vrataru pogodio kroz noge - lopta jedva ušla u gol. Dok smo mu čestitali, samo je komentiro: "A samo san gađa!"
> Marko Šego Kuze, najbolji igrač sa Šegine glavice, je jednom prigodom u Skradinu dao dva gola. Pokojni Božo Čular, da bi ga sačuvao za sljedeću utakmicu, pokazao mu je da će ga zamjeniti, sa svojim sinom Joškom, koji je bio malo podeblji. On mu je kod izlaska samo rekao: Kad će igrati tvoj "debeljuco", ja ti nikad više neću doći. I nije.
> Na dan kad je Tito umro, u Unešiću je bila Sv. krizma, a u Splitu utakmica Hajduk - Crvena Zvezda. Agilni predsjednik Ante Bralić, cijelo jutro je po svim selima sakupljao igrače, za utakmicu u Sukošanu, Zlatna Luka-Razvitak. Od registriranih je pronašao samo Željka Baleka. Svi, ostali, su igrali na tuđe iskaznice. Dogovorili su se prije utakmice "kako će se tko zvati", ali su već na samom početku zaboravili. Kulminacija se dogodila, kada je Razvitak poveo 1:0, nitko nije znao kako se "zove" strijelac, a kako nam je rekao Mirko Braica, sudac je vidio da je nešto "skuvano", pa je strijelca pitao kako se zove, a ovaj nije znao - već mu je rekao - piše ti tamo. Sudac mu je dao "žuti". Braica je tada sudcu prigovorija - moš mu dati i crveni, neće mu smetati za sljedeću utakmicu. Sudac je povikao na Braicu: "Šuti i evo ti žuti!" A Braica će: "Rađe mi daj crveni - umoran sam, nije ovo zame!" Tada je sudac konačno shvatio, da nešto nije u redu, pa čak Zlatnoj Luci nije priznao čist gol, lopta se odbila, od čelične štange, koja drži mrežu. Na kraju, rezultat je bio 1:1. Većina "igrača" Razvitka je na toj utakmici započela i završila nogometnu karijeru, a među njima i Mirko Braica.
> Najveći trošak na piru, od svih nogometaša (Razvitka-Zagore), kako su godinama prepričavali, imao je centarfor Boško Ivanišević. Kod "spomenika" se pričalo da je između ostalog potrošeno 50 kg papra, te ga je na kraju "falilo", pa su organizatori, da se ne bi osramotili, posudili u susjeda, dvije vrećice.
> Između SOŠK-a iz Skradina i Razvitka, rijetko bi koja završila utakmica bez tuče. Godine 1979. Razvitkovci su se pripremili na tuču, a Skradinjani poslali juniore. Dicu nisu mogli tući, pa da ne bi propa dan - udri po sucu Pekasu. A SOŠK-u su za, "poputbinu", probušili gume na autobusu.
> Mate Sunara, legendarni centrafor, karijeru je počeo u Zagori iz Primorskog Doca, pa tek onda u Razvitka. Razlog njegova prelaska u Razvitak je bila - lopta. Naime kada su Sratočani "čuli", da se u Primorskom Docu igra na pravu loptu, koji su zvali "mantel - buvel", poslali su najbržeg iz sela (nekog Jurića), koji je čekao kad će "ta prava" iza gola. Nije dugo čekao. Uhvatio ju je pod ruku i "biž". Nisu ga uhvatili. Druge lopte nije bilo i u Docu su tada privremeno prestale sve nogometne aktivnosti, a Mate Sunara je prešao u Razvitak.
> Kod prijateljskog kluba, Mladosti iz Privlake kod Vinkovaca ( 1986.), na društvenoj večeri, natjecali su se, gotovo svi igrači, u brojnim disciplinama. Pobjednik u ispijanju gemišta je bio Ćibo Dželalija, koji je imao konkurenciju u Žabcu. Kad su ispili, dužinski metar gemišta, Ćibo je uzeja još "litru i litru", te je iz "duška sašija", a Žabac je uljudno čestita Ćibi.
> Najčuvenija premija, o kojoj su pisali, gotovo svi svjetski mediji ( čak se našla i na naslovnici UEF-a Magazine), u povjesti kluba sa Borovišta, je "akcija gol-janje", kojom je Joško Bralić nagrađivao Ivicu Šupu. Šupe je vrlo brzo došao do brojke 16 golova-janjaca, ali Joško se nije predavao - već je razmišljao da proširi staju i poveća stočni fond.
******************************
KAKO SMO OSNOVALI NK „ZAGORU“
Razvitak - predhodnik Zagore, u osamdesetima dva puta je napravio pauzu, pa je tako i godinu prije početka Domovinskog rata (1990.), prestao s djelovanjem. Formiranjem općine Unešić (1993.), ja sam pozvan u poglavarstvo i bio zadužen za sport i kulturu. Prestankom ratnih djelovanja, u suradnji sa Mladenom Abramcem, načelnikom općine, krenuo sam u organiziranje izborne skupštine nogometnog kluba. Tek iz trećeg puta, a to je već bilo, koliko se sjećam, u svibnju 1996., nam je uspijelo sakupiti dovoljno ljudi (u sadašnjoj vijećnici općine), da smo taj sastanak nazvali Osnivačkom skupštinom. Ja sam u meðuvremenu pripremio Statut (posudio od NK Trogir), te nabavio prve dresove, gaćice i čarape (iz Amerike mi ih je poposlao Ante Mrčela (Šiškonja), crvene boje, a na njima je pisalo Bogočin).
Nastavili smo sa brojnim aktivnostima (od ureðenja terena, obnove svlačionica, nabavke opreme, itd...) Ipak aktiviranje kluba nije išlo jednostavno, jer mi nismo nasilno prestali, zbog Domovinskog rata. Lobirali smo na sve strane. Imali smo vrlo jaki adut, a to je prijateljstvo Ante Sunare Taje sa Stipom Glavinom. Stipe se silno trudio da nam pomogne da započmemo igrati.
Odradio je puno, ali je zapelo u Zadru. Trebalo je u Zadar, na posljednji pokušaj, „izmoliti Renu“ da nam se smiluje i da nas pusti igrati. Odluka je pala i u Zadar na posljednji pokušaj idemo: Mladen Abramac, Ivan Vukić Niper i ja. Dogovorili smo taktiku. Dogovorili telefonsku logistiku, jer jednostavno trebamo „slomiti“ Renu. Tri sata smo ga uvjeravali i nije išlo. Taktika je bila: ako bude trebalo ostati cijeli dan i „lomiti ga“, odnosno uvjeriti ga da nam je igranje nogometa lijek, poslije svih trauma kroz koje je u ratu prošla cijela općina Unešić. Umorni, i sa malo nade, smo ga pozvali na ručak.
Na prvu nas je odbio. Bili smo uporniji od njega, pa smo ga zamolili da nam povede do dobrog restorana. Prihvatio je, te smo otišli preko puta želj. Kolodvora, kod igrališta Arbanasa (mislim da se restoran zvao „Komin“). Uhvatio se mobitela, te je pozivao svoje prijatelje i suradnike i započeo sa lobiranjem za nas. Naime toga dana u 18. sati odlučivalo se tko će u ligu Zadar-Šibenik, Galovac ili Zagora. U jednom momentu je rekao: „Vi ste pravi ljudi, a ja sam za vas izlobirao 4 glasa, a imat ću i peti, od 7 i od popodne ste u ligi! Čestitat ću vam večeras!“ Sretni i zadovoljni smo jedva čekali završiti ručak, da možemo sa velikog mobitela, koji je imao antenu na općinskom Tipu, javljali svima, veselu vijest. Mladen je vozio i mislim da smo za tren došli iz Zadra u Unešić. Oko sedam po dogovoru Reno je nazvao - i Zagora je počela igrati. Samo nam je pripomenuo da ni slučajno ne smijemo dobiti ni jedan crveni karton. I nismo.
Slab plasman na kraju sezone, nas je vratio u šibensku ligu, koja nije igrala, pa nam je Reno, na Skupštini na Šubićevcu, još jednom pomogao. Ponovno je izlobirao, a Pero Vićan iz Dubrovnika je uvjerio sve skupštinare da Zagora treba ostati u ligi. U drugoj godini natjecanja Zagora se do 2 kola prije kraja sa Primorcem i Pakoštanima borila za prvaka lige, te je osvojila i kup.
**********************************
DOPING IZ NEVESTA: OVAN UTRKLJIVAC NA LEŠO
Domaćini pripremaju ovna utrkljivca, i to lešo. Stariji žitelji ovog kraja tvrde da ne postoji bolji doping za utakmicu. Tu hranu od, ovna koji je spreman za parenje pa u to doba poludi, navodno su nekad jeli ovdašnje mladoženje. Bude li nešto od toga teško se piše Zagrepčanima u dalmatinskom kršu…
Logistika je i ovaj put smještena u Nevestu. Četvorica naših junaka iz »operacije Osijek«, Josip Budiša Jokan, Maćo Rajčić Bojelić, Ante Rajčić Antija i Zdravko Rajčić Dugi održali su riječ kao i uvijek do sada, te su za igrače, upravu i najvjernije navijače, spremili, kako Maćo kaže, deliciju svih delicija, ovna utrkljivca na lešo.
Dok ovo pišemo pola Nevesta »mirliše« na nekad poznati specijalitet koji se spremao na bogatijim pirevima. Glavni protagonist cijele ideje Maćo Rajčić Bojelić nam je pojasnio, zašto se baš odlučio za ovna utrkljivca na lešo.
- Iman logistiku i spiza mora biti odlična. Jokan je stari degustator. Dugi je mlad, ali se već dokazao kao vrlo talentiran kuhar. Antija uradi sve što mu se kaže - nahvalio je svoje suradnike Maćo, da bi potom pojasnio tajnu ovoga specijalnoga jela.
- Di se sprema ovan utrkljivac na pirevima, još od turskoga doba u Zagori, nije došlo do rastave braka. Mlada bi toliko zapamtila prvu noć, i cijeli život bi iščekivala, kad će se ponoviti i nikad ne bi otišla za drugoga, bez obzira na muževu »aktivnost« na običnoj hrani. Zato smo spremili, ovaj put samo jednoga, da igrači i navijači vide što je energična hrana. Vidit ćeš kako lete na utakmici i kako navijaju oni koji budu jeli.
Hm, zanimljiv »doping« koliko ima tih ovnova?
- Ja i Antija smo pribrojili sve ovnove utrkljivce u Zagori i trenutno ih ima dvanest, a ako osvojimo kup, za Evropu će nam to bit malo, pa ćemo morat štedit. Jako je bitno i što piti poslije tako energične hrane. Najbolje je vino Kaldrmaš, kombinacija Babića i Plavine. Dosta je po dvije čaše i »ne boj se, brajo«- završio je Maćo.
